O Maružinima

Selo ponosnih ljudi i bogate tradicije

Selo Maružini pripada Općini Kanfanar i broji 83 stanovnika (s tendencijom rasta!). 

Ono što nas čini najponosnijima je to što smo ostali prava zajednica povezanih susjeda, prijatelja i rođaka, i što svi u sebi nosimo veliku ljubav prema našem selu, za koje objektivno tvrdimo da je najljepše na svijetu. 😊

Naljepše ne samo zbog prekrasne prirode koja ga okružuje, već i zbog ljudi dobra srca koji su uvijek spremni pomoći jedan drugome. 

Baš tako nastao je i ovaj naš turnir, koji svoje početke ima još u 2000. godini kada je nekolicina sumještana i prijatelja odlučila organizirati prvi turnir, jer na maružinskom se kampu uvijek igralo i cijelo se selo ovdje okupljalo za večernja druženja, priču i sport. Sve ostalo je povijest. 

Zajedništvo za buduće naraštaje

I danas, kada nas vremena tjeraju da svatko ide svojim putem, a tehnologija uzima svoj danak u fizičkim druženjima i susretima, u nama je ostao trag nekadašnjih veselijih i ljepših vremena, kojeg želimo očuvati i prenijeti i na one koji ostaju iza nas. 

Zato se i danas okupljamo na kružeri u selu, a nastavljamo i tradiciju igranja nogometa navečer, kada se spontamo okupimo na našem kampu.

Sigurni smo da ćete našu ljubavi prema Maružinima osjetiti kada nas posjetite, a ako želite malo bolje istražiti selo i okolicu, ovo što donosimo u nastavku ne smijete propustiti.

Maružinska škola

Selo Maružini nekada je imalo i svoju osnovnu školu, koju su pohađali učenici iz Maružini i okolnih mjesta. 

Prostor nekadašnje škole danas je društveni dom u kojemu se mještani okupljaju u raznim prilikama. 

Dugo je godina postojala tradicija organiziranja novogodišnjih dočeka u Školi u Maružinima, kojoj su se rado odazivali Maružinci, ali i brojni drugi gosti. 

Danas se ovdje u zimskim mjesecima često igra stolni tenis, a kako je Škola opremljena i kuhinjom, ovaj prostor služi za razne prigode i okupljanja.

Crkvica iz 12. stoljeća

Nedaleko zadnjih kuća na Krasama (jugoistočni dio sela), tek par stotina metara bijelim putem, stići ćete do male crkve zanimljivog naziva – Sveta Marija Snježna. Crkvica je jedna od najstarijih u općini i datira u 12. stoljeće. Nalazi se uz stari put koji je granica općina Kanfanar i Svetvinčenat. Njezino spominjanje nalazimo čak i u Istarskom razvodu iz 1325. godine gdje stoji da je ovo mjesto „trih kunfini“ – dvigradskog, žminjskog i svetvinčentskog.

Crkva je jednobrodna građevina sa zvonikom na preslicu, a u njoj se nalaze zanimljive freske koje se, nažalost, uspjelo restaurirati tek u manjim dijelovima. Druga zanimljivost crkve su i kameni ukrasi s ornamentalnom plastikom (pleterom), što je bilo karakterističko za 8. i 9. stoljeće. Zbog tog nalaza, pretpostavlja se da je ili na ovom mjestu nekada postojala starija crkva koja se srušila te je ponovno sagrađena u 12. stoljeću, ili da je u blizini postojala stara ruševna crkva čijim se je materijalom izgradilo sadašnju.

Oltarna slika na drvu prikazuje Bogorodicu s Djetetom, a do nje s lijeve i desne strane svoje svetac i svetica – mučenici. Svetac ima u ruci kalež i hostiju što je simbol svećenika, dok svetica drži kliješta i zub pa se vjeruje da predstavlja Sv. Apoloniju, zaštitnicu doktora dentalne medicine.

U crkvi se misno slavlje slavi na blagdan Gospe Snježne, 5. kolovoza.

Veza prošlosti i sadašnjosti

Maružini i vlak oduvijek su bili povezani. Stotinjak metara dalje od sela prolazi željeznička pruga kojom prometuje vlak koji povezuje Kanfanar s Pulom, Pazinom, Lupoglavom… No, pred 60-ak godina ovuda je prolazila još jedna dionica pruga, i to ona koja je povezivala Kanfanar s Rovinjem. Gradnja pruge počela je 23.12.1873., a prvi je vlak iz Kanfanar u Rovinj stigao 19.8.1876. godine. Pruga je bila bitna zbog sve većeg jačanja Pule kao glavne ratne luke Austro-Ugarske, a Rovinj je u to doba bio razvijen industrijski gradić s brojnim tvornicama, u kojima su radili i mnogi stanovnici kanfanarske općine.

Prugom se prestalo prometoati 1966. godine i od tada je ova 21 kilometar duga dionica bila prepuštena samoj sebi i, naravno, prirodi. No, 2021. godine zajedničkim snagama Grada Rovinja i Općine Kanfanar ova je interesantna dionica obnovljena, odnosno preuređena u biciklističko-pješačku trasu naziva ŠTRIKA FERATA. 

Zašto Štrika Ferata? Zato jer su stanovnici kanfanarske općine ovu staru prugu nekada zvali Štrikom, a Rovinjci Feratom.

Karta štrike ferate

Start ŠTRIKE FERATE je kraj kanfanarskog željezničkog kolodvora, a već nakon par stotina metara stiže se na područje koje pripada selu Maružini. 

Ovdje rekreativci mogu uživati u nekim od najljepših dionica ove trase, s obzirom da se u maružinskom dijelu stare pruge nalazi atraktivan usjek, koji se potom pretvara u jedan od nekoliko impozantnih nasipa, s a ovog maružinskog pruža se prekrasan panoramski pogled koji seže sve do Bala. Zalasci Sunca na ovoj su lokaciji pravi doživljaj.

Kartu ŠTRIKE FERATE preuzeti možete u Turističkoj zajednici Općine Kanfanar, ili na ovom linku u digitalnom obliku: preuzmi kartu

Jama s najvećim promjerom u Istri

Oko 3 kilometra udaljeno od sela, stiže se do jame s najvećim promjerom otvora u Istri – jame Kumašeja. Ova impozantna jama nalazi se u neposrednoj blizini ŠTRIKE FERATE, pa ako krenete tom dionicom svakako zastanite kraj ove jame. 

Promjer otvora je preko 50 metara, a dubina jame 175 metara. Stara priča kaže da kada biste bacili jaram od vola u jamu Kumbašeja, on bi isplivao na površini Limskoga zaljeva. To, naravno, nemojte pokušavati, jer su jame danas nažalost često mjesta u koja se baca razni otpad, a jamu Kumbašeja želimo očuvati čistom i prirodnom. Druga zanimljvost vezana uz ovu jamu je što je ova lokacija bila prirodno stanište divljih golubova (Columba livia), koji su nekada nastanjivali ovu jamu, a danas ih ima tek u malom broju. 

Kada se 1996. krenulo podrobnije istraživati Kumbašeja, speleološki je tim istražio njezinu unutrašnjost te zabilježio fotografijama i videima prekrasne prostore i detalje koji ju krase. Nakon 15 metara spuštavanja u jamu stiže se na dno dvorane djelomično ispunjeno kamenim siparom, a odmah ispod ulaza pojavljuju se bogati sigasti ukrasi koji se pojavljaju na većem dijelu jame. 

U jami se nalazi još nekoliko dvorana koje su ispunjene stalaktitima, stalagmitima, stupovima i draperijama od bijele pa do pretežito crvene boje. Dojam ljepote netaknute prirode tu pojačava i mali slap koji teče između svih tih ukrasa.

Legenda o siromahu i slijepcu

Uz ovu se jamu veže i zanimljiva legenda o njezinu nastanku. Naime, priča kaže da su nekada tu živjela dva prijatelja, ujedno i kumovi. Jedan je bio siromašan, a drugi slijep i bogat. 

Dogovor je bio da siromašan kum radi i u poljima slijepoga kuma, pa bi onda ljetinu podijelili po pola. Kada je došla žetva i stiglo vrijeme podjele, punilo se brente i dijelilo na način da jedna ide siromašnom, a druga slijepom kumu. 

No, siromašniji je kum sebi punio brentu normalno i davao kumu da popipa kako je brenta puna, a kad je punio brentu za slijepog kuma, okrenuo bi ju naopačke i napunio je samo po dnu, i opet davao kumu da rukom popina kako je i njegova brenda puna žita. Slijepac mu je svaki put odgovorio da je dobro i da ako ne vidi on, vidi Bog. Kada su završili s podjelom, siromašan kum koji je varao imao je pun voz žita, a slijepom je kumu ostala tek vrećica. 

Kada siromašan kum s punim vozom krenuo prema doma, volovi nisu mogli povući tu težinu, pa ih je on počeo tući, nastojeći ih pokrenuti. U tom trenutku, zbog velike težine voza, stvorio se velik otvor u zemlji podno volova i volovi su propali u jamu, zajednom s vozom punim žita i nepoštenim kumom. 

Kod mještana Maružini i Burići ostala je priča da se jedan dan u godini, kada se dođe do jame Kumbašeja, još uvijek može čuti duboko u jami kako nepošteni kum viče i tjera svoje volove.